CVETKOVIĆ ZA PROVALA TURAKA

Pogibao od Turaka bila je svakim danom sve veća u 16. vijeku. Petar Erdody je sagradio tvrdi grad Kerestinec. Kod te gradnje dobrovoljno su pomagali plemići iz Cvetkovića. Oni su obećali dovesti od Matijina do Petrova god. 1578. 250 vo­zova kamena. Dana 24. veljače iste godine potvrdio je sve to Petar Erdody jednim pismom, u kojem kaže: "Naši verni i ple­meniti ljudi Cvetkovićani na našu prošnju i opominjanje nam od svoje dobre volje obećaše na pomoć zidanja našega Kerestinca dovesti kamena vozov poltreto sto do Petrove, ka prva doide. I mi to od njih za dobro prijesmo i toga vezenja kamena ne prijimljemo od njih za dužnost nego da su to od svoje dobre volje nam pomoć učinili".

Cvetkovićanci su imali pretrpjeti mnogo patnja i straha od Turaka. Strašne su bile godine 1592. i 1593. Prije toga naime godine 1530. prešli su prvi Žumberački uskoci tursku granicu kod Bihaća i oko grada Žumberka načinili prvu vojni­čku krajinu kao obranu svih hrvatskih krajeva na Kupi i Korani, zatim granica Kranjske, Štajerske i Koruške. Žumbe­rački Uskoci bili su dobro oružani i mogli su odolijevati turskim nasrtajima. Turcima je bilo mnogo stalo do toga da razbiju ovu uskočku granicu, pa su radi toga vise puta pro­valjivali iz Bosne preko Kupe u hrvatske krajeve da Uskoke natrag odvedu u Tursku ili da zapriječe dalnje širenje vojne granice. Prema uzoru Žumberka naime počelo se u to vrijeme pomišljati i na izgradnju čitavoga sistema obrane od mora do Drave. Tako je kasnije organizirana karlovačka ili hrvatski granica sa glavnim utvrđenim gradom Karlovcem, pa onda varaždinska ili slavonska granica sa glavnim gradom Varaždi­nom. Žumberački Uskoci uspješno su branili prelaze preko Kupe i odbili sve provale Turaka u Žumberačke planine, ali nisu bili u mogućnosti obraniti čitavo prigorje od Metlike do Samobora. Tu su turske provale imale gotovo otvoren put za provale i za pljačku.

Hrvatski narod je i u tim krajevima u to doba imao mnogo pretrpjeti od tih provala. Turci su nenadano provaljivali i brzo se vraćali u svoje polaznestanice. Obično su dolazili na malim, brzim turskim konjima. Pljačkali su, do čega su došli. Osobito su vodili kao roblje odraslije dječake, pa i djecu, zatim djevojke i mlade žene za hareme po turskoj carevini. To su bili dani užasa i trepeta. Utakvim prilikama čitavi narod iz okolice Jastrebarskoga, u koliko nije mogao stati u utvrđene gradove Okida, Lipovca i Jastrebarskoga, bježao je u žumberačke planine, gdje je sa Uskocima nalazio utočišta. Osobito su bile strašne provale Turaka godine 1592. Turski čopori opustošili su okićki kraj, Turopolje i krajeve oko Kupe. Godine 1593. u rano proljeće nahrupilo je 800 Turaka i poharalo sve oko Okića, Kerestinca, Jastrebarskoga i Samobora. Mnogo naroda su odveli u sužanjstvo, iz koga se više nikada nisu vratili. Mladiće su upotri­jebili za janjičare, a djevojke i žene prodavali po Maloj Aziji turskim velemožama. Tom prilikom je stadao i Cvetković. Selo je bilo posve opljačkano. Ko je mogao spasio se u tvrdi grad Jastrebarsko, a drugi su bježali prema Žumberku. Te godine su Turci razbijeni kod Siska, pa su nastali ipak mirniji dani za kršćane u ovim krajevima (stranama).