CVETKOVIĆI POD FRANKOPANIMA

Tomaš Okićki sa svojim sinom Benvenutom bio je pristaša Sigismunda. Napuljski kralj Ladislav darovao je radi toga Okić god. 1403. svomu pristaši hrvatskom velikašu Nikoli knezu Krčkom. Dakako da noga kneza Nikole nikada nije prekoračila praga Okića i tako je ta darovnica ostala na papiru. Međutim Ladislavu je dodijala borba o hrvatsko prijestolje, pa je godine 1409. prodao Dalmaciju mletačkoj republici za 100.000 dukata i tako se zahvalio Hrvatima što su se za njega borili. Sigismund je nakon ove sramotne prodaje pobijedio na čitavoj liniji. Stari Tomaš Okićki je umro, a naslijedio ga je njegov sin Benvenuto, koga su u hrvatskim krajevima prozvali "Benvejud" ili "Bevenjud". Sin Tomaša Okićkoga nije se pokazao vrijednim svoga oca i nije pošao njegovim stopama. Prva mu je briga bila da proda Okić. To je on učinio godine 1416., kad je tvrdi grad prodao Frankopanima za 10.000 dukata. Tako su Cvetkovići s Okićem došli pod gospodstvo Frankopana.

U godini 1415. bila je zanimljiva rasprava pred zagreba­čkim kaptolom. Benko sin Stjepana iz roda Dimnjakovića, Križan sin Videnov i Vuk sin Ivana sina Petronje, svi iz sela Čabdina, koji se nalazio na zemljištu plemenite općine Cvetković, htjeli su otuđiti neka svoja zemljišta. Cvetkovićanci nisu dopustili te prodaje, pa su te godine poslali u Zagreb kaptolu svoje izaslanike: Ivana sina Dikše (Dikšiča), Pavla sina Cvetkova (Cvetkovića), Marka sina Stipse, koji su uložili prosvjed i dokazali, da se ne može zadružni posjed otuđiti bez pristanka čitavoga plemena Cvetkovića.

U to vrijeme došli su Cvetkovići u žestoki sukob sa vla­stelinom susjedgradskim. Tada je upravljao Susedgradom Ladislav, sin Nikole Tota. Taj je bio tako naprsit, da je sa svo­jim ljudima godine 1422. provaljivao sve do imanja Cvetkovića i posjekao sve međaše i tako načinio veliku štetu. Što su Cvetkovićanci drugo mogli učiniti nego poslati zagrebačkom kaptolu svoga izaslanika Pavla sina Cvetkova, da prosvjeduje i traži zaštitu? Ali Ladislav susedgradski nije puštao na mi­ru Cvetkoviće nego se još udružio u zlu sa Jaskancima, pa je provaljivao na imanja Cvetkovića i prisvojio si oranice ple­mena Pribića. I opet je morao Pavao Cvetkov putovati u Zagreb kaptolu radi prosvjeda.

Nakon smrti kneza Nikole Frankopana 1432. postao je go­spodarom Okića njegov sin Martin Frankopan. To je bio čovjek pobožan i dobar prema svojim ljudima. Oženio se Jelenom, koja je dobila u baštinu bogata imanja Lipovca i Jastrebarskoga. U borbama protiv Turaka i nevjernih Bošnjaka stekao si je tolike zasluge, da je kralj Albert Austrijski njega nadario i pravom pobiranja kunovine, koje je pravo pripadalo samo kralju. Martin je sklopio savez s moćnim knezom Fridrikom Celjskim i tadanjim gubernatorom Madžarske Hunjadijem, koji je poznat u narodnoj pjesmi pod imenom Sibinjanin-Janka. S ovim posljednjim vojevao je na Kosovu Polju, gdje se spasio nakon strašnoga poraza Srba pomoću svoga vjernoga sluge Mikše Lipšinovića.

Za vrijeme Martina upravljao je Okićem Pavao Parčević. Ovaj je kao siloviti čovjek počeo Cvetkovićancima nametati nekakve novotarije. Tako ih silio da mu dovažaju žito i druge stvari. Kad je to čuo knez Martin, naložio je kaštelanu da Cvetković pusti na miru. Godine 1455. 21. prosinca morao je Parčavić izdati Cvetkovićancima pismo, da će poštivati nji­hove sloboštine i da ne će uvađati nove daće.