PLEME CVETKOVIĆA I GRAD OKIĆ

Tako su sinovi staroga Cvetka imali dosta okapanja, ali su izvojevali svoju slobodu prema samovoljnim županima i go­spodarima Podgorja. Uz staro zemljište prigospodarili su si i nove posjede. Ali sa Jastrebarčanima nikako se nisu mogli nagoditi. Svađe i raspre su bile tako žestoke, da je glas o njima došao do hrvatskoga bana i do zagrebačkoga kaptola. Bana 13. listopada 1352. nakon tolikih uzaludnih pokušaja pomirenja osvanuše u selu Cvetkoviću: Stjepan, pisar i zamjenik križeva-čkoga župana Petra, koji je ujedno bio i podban; zatim Đuro sin Tatarov i Đuro, sin Ozeja. K njima su se pridružilo kao izaslanici zagrebačkoga Kaptola: Pavao arciđakon bekšinaki i uz njega kanonik Mihalj. Između Cvetkovića i Jastrebarskoga po­vučene su ove međe: počinjala je međa s istočne strane kod potoka Čebdina i tekla prema zapadu. Odavle je tekla do potoka Rijeka i sredinom toga potoka gore uz tok njegov dolazila je do neke velike luke, gdje se potok proširivao, gdje prelazi cesta, koja je vodila iz Jastrebarskog do Modruše. Prelazeći cestu išla je mada ravno prema zapadu. Sve s lijeva pripadalo je Cvetkovićancima. Suma, koja je ondje bila ostala je zaje­dničko dobro Jastrebarčana i Cvetkovićanaca. Druga šuma bila je isključivo vlasništvo Cvetkovića. Pet dana iza ove "kumesije" na licu mjesta izdao je zagrebački kaptol dana 18. listopada 1352. posebno pismo i to na zahtjev ovih Cvetkovićanaca: Vidonje, sina Jurkova; Dragana, sina Berislavova; Petra, sina Ivanova; Bratka, sina Marenova( Marinka ) i Nikole sina Ladomerova ( Vladimira ).

Ali Jaskancima nikako nije dao vrag mira! Nešto preko 20 godina nakon toga opet su bacili svoje nezasićene oči prema lijepim njivama Cvetkovića. Radi toga su došli pred zagreba­čki kaptol dana 28. listopada 1373. Đuro, sin Udečev, Ivša, sin Vidov, koji su na svečani način prosvjedovali protiv nasilja Jaskanaca.

Podgorska županija je propala, a s njome i vlast podgorskih župana. U ovom kraju dobili su vlast gospodari tvrdih gradova: Lipovca, Okića i Ozlja. Općina Cvetković spadala je pod Okić, koji je u to vrijeme pripadao kralju. Nisu bili Cve­tkovićanci kmetovi nego slobodni, plemeniti građani to jest gradski ljudi. Iako je to bilo posve jasno, ipak su oprezni potomci Cvetka s pravom sudili, da vrag na miru ne spava, pa su zato za svaku sigurnost poslali u Zagreb banu Lučencu, koji je upravljao svim kraljevskim tvrdim gradovima, pa i Okićem, dana 29. ožujka 1388. svoje zastupnike i to: Ivana, sina Staniše; Fabijana, sina Cvetkova; Vuka, sina Tome i Đuru sina Grdova. Oni su zamolili bana, da ponovo zaštiti sve nji­hove stare pravice. Ban je to učinio i izdao nalog kaštelanu u Okiću Ladislavu Parlagu, da ne otima Cvetkoviću njegove slobode i da među njima ne uvađa nikakve novotarije.

U to su nastala burna vremena u Hrvatskoj. Sve je vrvjelo kao u loncu. Za Hrvatsku su se borila dva stranca i to: napuljski kralj Karlo Drački i Nijemac Sigsmund. Karlo Drački bio je slabe sreće jer su ga Madžari ubili 7. veljače 1386. Hrvatski i bosanski velikaši priznali su tada za kralja nje­gova sina Ladislava. Te borbe o hrvatsko prijestolje tražile su mnogo krvi i još više novca. Sigismundu nije bilo nikada dosta, pa je počeo po Hrvatskoj prodavati i zalagati čitave tvrde gradove, tko je više dao. Čitave pokrajine su došle na prodaju. Tako je Sigismund prodao i grad Okić godine 1393. za 10.000 forinti Tomašu, sinu Bevenjugovu. Taj Tomaš ostavio je među Cvetkovićancima najbolje uspomene. On je bio prema njima pravedan i dobar kao dobar dan. Kad se jednom nalazio u Novigradu, poslali su Cvetkovićanci k njemu 19. ožujka 1394. kao svoje poslanike: Ivana sina Dikše (Dikšića) i Ivana sina Stančeva (Stančića). Tomaš ih je lijepo primio i pogo­stio i izdao listinu, u kojoj potvrđuje sva njihova prava na polja, livade, šume, gajeve, vode, mlinove, koje je Tomaš i naveo u listini , u kojoj im zajamčuje plemićke slobode. Tu se spominje potok Velika Volavčica kao međa između Draganića i Cvetkovića. Godine 1395. spominju se ovi međaši Cvetkovića: od zemljišta šišljavičkih uz potok Kupčinu dolazi se do mjesta, gdje se spaja potok Kupčina sa potokom Volavjem, od ovuda potokom Volavljem prema zapadu dolazi se do mjesta gdje se isti potok spaja s potokom Lekenikom, gdje su s desna zemlje okićke. Uz potok Lekenik gore dolazi se do vode Ilovačke, gdje prestaju međe Cvetkoviča , s lijeve strane su zemlje grada Lipovca, a s desna okićke. Od Ilovačke vode išla je međa prema zapadu uz potok Okićnicu do Pešćenoga Broda, gdje su s desna zemlje okićke a s lijeva lipovačke. Od ovuda je me­đa skretala na lijevo k brijegu Glogenu, po kojem je skoro kretala na lijevo k vodi Gonjavi. Preko nje je prešla i došla do velike ceste, koja je polazila prema Zagrebu. Dana 6. lipnja 1395. došao je pred zagrebački kaptol Tomaš Okićki sa izaslanicima sela Cvetkovića: Ivanom sina Dikše, Klementom sinom Brankovim i Munjom sinom Petrovim. Tu je ponovno nači­njeno pismo o svim pravicama i sloboštinama Cvetkovića.