PLEME CVETKOVIĆA U PODGORSKOJ ŽUPANIJI

 

U najstarije doba hrvatske prošlosti spominje se u gor­njoj hrvatskoj županija Podgorje, pod koju su spadali i hrva­tski rodovi ili plemena: Pribići, Draganići, Krašići i Cvetkovići. Rod Cvetkovića nosi ime po svom pradjedu Cvetku, koji je to ime dobio zato, što je po svoj prilici bio kršan i lijep čovjek kao poljski cvijet.

Taj Cvetko se spominje već godine 1244. Te naime godine proglasuje kralj Bela III.(IV) Cvetka slobodnim od podaništva grada Podgorja, pa ga stavlja u red plemića. Tako je rod Cvetkov postao samostalan. Ali podgorskim županima nije to bilo drago. Osobito se uzobijestio podgorski župan Aleksandar, koji je silom htio prisvojiti razne zemlje seljačkih plemića a osobito plemena Pribića. Radi toga je isti kralj Bela zapovjedio hrvatskom banu Stjepanu, da uredi međaše između vlastelinskih i seljačkih imanja i da vrati seljačkim plemićima oduzete zemlje. U starom spisu koji je o tome napisan ističe se imanje nekoga Tome koji ima svoje zemlje u "Čebdinu". Ujedno se spominju i zemlje Cvetkovića.

Jastrebarčani nikako nisu dali mira Cvetkovićancima. Godine naime 1257. na 12. siječnja dao je kralj Bela Jastrebarčanima sloboštine, ali su se oni potužili, da imaju premalo zemlje. Radi toga naloži kralj banu Stjepanu, koji je u to vrijeme bio ujedno i kapetan Štajerske, da dodijeli gladnim Jastrebarčanima tri rali zemlje, koja je do sada pripadala sinovima Cvetkovim i Dragoslavovim (današnji Draganići). Sad se opisuju međe ovih trlju rali, pa se i tu spominje potok Čebdin, zemlja sinova Pribinih (današnji Pribić) i međaši sinova Cvetkovih. Tako su Jaskanci proširili na račun Cvetkovića. Toga dakako Cvetkovićanci ne će kroz stoljeća zaboraviti Jaskancima. Između jednih i drugih dolazit će do neprestanih sukoba, u kojima će Cvetkovićanci znati održati svoja prava protiv oholih Jaskanaca.

U prvoj i drugoj polovici trinaestog vijeka prema tomu današnji Cvetkovići širili su se na dva posjeda, koji su se zvali Čebden prema istoimenu potoku, dva posjeda pod imenom Breznica i posjedi roda Cvetka. Nema dvojbe, da su se posjedni­ci tih zemalja ujedinili u jednu plemensku općinu ili kako se tada zvalo "generaciju" i tako se stopili u rod Cvetkovića. To se najviše događalo po ženidbama i po krvnim vezama, a i radi toga, što se pojedinci nisu mogli braniti od zločestih susjeda Jaskanaca i Pribićanaca, kojima je bilo najmilije zalećati se u zemlje i šume roda Cvetkovića.

Putovima svoga oca Cvetka pošao je i njegov sin Cvitko, koji ga je naslijedio kao gospodar u rodu. U njegovo vrijeme postali su gospodarima grada Podgorja poznati hrvatski knezovi Babonići, koji su bacili svoje pohlepne oči na imanje staroga Cvetka u ravnici. Tako je bio prisiljen mladi Cvitko god. 1294. da pođe ravno na dvor kralja Andrije III. Sa sobom je ponio povelje kralja Bele III. koje je Andriji pokazao. Dakako da je kralj Andrija na temelju toga potvrdio staru povelju. Iz toga se ujedno vidi, da je mladi Cvitko bio odličan seljak, kad je tako lako mogao poći na kraljev dvor i sa samim kraljem razgovarati o svojim tužbama. Tako je Cvetković postao slobo­dna plemenska zajednica, koja je na svom čelu imala suca ili župana.

Ali nije prošlo niti četrdeset godina od toga posjeta mladoga Cvitka na dvoru kralja Andraša III., a već su se s druge strane počeli nizati nad Cvetkovićima tmasti oblaci. Za vrijeme vladanja kralja Karla Roberta bilo je u Hrvatskoj veliko komešanje. Knezovi Babonići izgubili su sva svoja prava i svoje posjede, pa i župu Podgorje zajedno sa tvrdim gradom. Sin Cvetkov Cvitko bio je u to vrijeme već umro i ostavio imanje i gospodarstvo sinu Berislavu. Taj je bio u takvim prilikama silno zabrinut i pobojao se, da se s njegovim rodom ne dogodi ono isto, što se dogodilo s Babonjićima i mnogima drugima. Radi toga je godine 1330. krenuo na dvor kralja Roberta, koji se nalazio u to vrijeme u Topuskom u vojničkom taboru. Donio je sa sobom povelju kralja Andraša. Dakako da je Robert koji je tražio pristaše po Hrvatskoj kao ozebao sunce, jedva dočekao ovaj poklon Berislava Cvetkovića, pa mu je potvrdio sve povelje, koje su do tada izdate, dana 5. srpnja, 1333. godine