Nezaboravna slika iz djetinjstva — vožnja kroz Cvetković. Bio je lipanj, sumrak, u zraku miris pokošene trave, palile se i gase krijesnice u grmlju, štropoće stari obiteljski fijaker, frkće riđa kobila. S nedalekih livada odjekuje koncert zrikavaca i žaba, zrak je prožet rzanjem, roktanjem i mukanjem, nadjačanim od nekog dalekog, tako tananog, tako prozračnog, tako čeznutljivog soprana. Cvetković nam pruža ruke, mnogobrojne mostove, žubori tihano »vekivečni potok«, na vodi lebde jata gusaka, bijele se u polutami poput vilinske koprene. U dušu nam se uvlači spokojstvo, koje se nadvilo nad ovo stoljetno selo, nad ovaj plemeniti kraj.

Zvali smo ga »Venecija Pokuplja«. Za jastrebarski kraj bio je nešto poput Dubrovačke republike«. Danas je »vekivečni« potok zarušen, neophodne higijenske potrebe bile su nemilosrdne prema ljepoti i stoljetnim obilježjima. Mostova i potoka više nema ali je Cvetković svojom baštinom, svojim ljudima i običajima, govorom i nošnjom, ratarskim i stočarskim pothvatima, kulturnim i sportskim tradicijama zauvijek zauzeo izuzetno mjesto u povijesti našeg naroda i ovog kraja.

Cvetković se smjestio tridesetak kilometara jugozapadno. od Zagreba, između željezničke pruge i suvremene autoceste, koje spajaju Zagreb i Karlovac. Na sjeveru je Cvetković povezan s glavnim naseljem općine, gradom Jastrebarsko a s istoka, zapada i juga okružuju ga polja i livade a najbliži susjedi su mu Čabdin i Domagović.

Ima Cvetković svoje "girence" (dio sela iznad crkve), svoje "sredenjce" (dio sela od crkve do vatrogasnog doma), svoje "dilence" (donji dio sela), svoju "Vulicu" i "Kanjac" (dva zaselka s po desetak kuća, smještena u bliizmi glavne ulice i povezana s njom).

Nekadašnje drvene kuće i gospodarske zgrade uglavnom su nadomjestile moderne zidane katnice, smještene kao i nekoć s obje strane ceste, jedna do druge, s dvorištima i gospodarskim zgradama, iza kojih se protežu vrtovi, voćnjaci i oranice.