Tužni Cvetkoviću, oprostili smo se danas od Stjepana
Boričevića, čovjeka koji je ostavio dubokog traga u našem mjestu i u našim
srcima. Opraštamo se sa boli ali i sa ponosom, ponosom koji je bio prisutan u
svakom Stjepanovom koraku, u svakoj njegovoj izgovorenoj riječi, u svakom
njegovom susretu sa prijateljima i u svakom dodiru tambure koja je u njegovim
rukama dirala osjećaje i radovala naša srca. Tko to može zaboraviti?
U Cvetkoviću 30. kolovoza 1934. godine
rođen je Stjepan Boričević. Tih godina nitko nije mogao ni sanjati a kamo li
znati kakvoga će traga u našemu mjestu, u našem vatrogasnom društvu, u našem
kulturno umjetničkom društvu i među svojim prijateljima ostaviti osoba koja je
od dječaka prerasla u mladića a od mladića u muža i oca, oca koji je osnovao i
podigao svoju obitelj, obitelj kojom se ponosio a danas se rastaje od nje.
Obitelj se rastaje od Stjepana, od njega se rastaju i njegovi prijatelji.
Stjepan je osnovnu školu završio u Cvetkoviću te se
nakon školovanja i doškolavanja zaposlio na željeznici gdje je bio uzoran i
vrijedan djelatnik.
1948. godine, kao četrnaestogodišnjak postaje članom
Dobrovoljnog vatrogasnog društva Cvetković kao član Limene glazbe. I od
tada se nižu njegove aktivnosti u
obnašanje dužnosti i funkcija u društvu, od glazbenika, voditelja glazbe,
pročelnika i uvijek aktivnog člana društva.
1971. godine njegova generacija prestaje s aktivnim sviranjem a Stjepan
tada postaje pročelnikom glazbe sve do 1975. Časnik 1. klase postaje 2002
godine. Iako je bio u veteranima društva, možemo slobodno reći da je Stjepan
bio operativni član sve do kraja svog života.
Odlikovan je za svoj rad srebrnom i zlatnom medaljom
1980. i 1985. godine te je nositelj spomenice za 40, 50 i
60 godina članstva i rada u društvu.
Prijateljstvo je bila vrlina našeg
Stjepana Mlađima je bio prijatelj i
savjetodavac i uvijek im je želio pomoći. Kada je bilo potrebno bio je i
kritičar, ukazivao je na propuste u radu a pohvaljivao dobre aktivnosti. Kao
član Mjesnog odbora težio je napretku i boljitku mjesta Cvetković a time i naše
domovine.
Ne možemo nikako zaboraviti i
Stjepanovu tamburašku aktivnost koja je bila ponos cijelom selu - to su bili
naši popularni cvetkovački tamburaši - Beglajti. Mnogo je pjesama i nastupa bilo
popraćeno njihovim sviranjem a iza sebe su ostavili i zvučne i video zapise na
koje danas gledamo sa sjećanjem i ponosom.
Dragi Stjepane, u našim očima pratit će nas tvoj
osmijeh i radost, u našim ušima odjekivat će uvijek sretan zvuk tvoje tambure,
tambure koja je otvarala naša srca, srca tvojih prijatelja a u srcima će nas
pratiti ljubav koju si imao za sve, za svoju obitelj i za sve svoje prijatelje
koje si toliko volio.
Zvuci tambure odjekivat će u srcima našim u sjećanju na tebe. Neka u
rajskim orkestrima tvoj glas odjekuje i nosi osjećaj radosti i sjećanja, te
možemo reći bez srama: Stjepane, bilo je lijepo živjeti i družiti se s tobom.
Neka ti je laka ova
hrvatska zemlja, i vječna ti hvala i slava.
