Danas se slavi i spomendan sv. Emerika čije ime mi Hrvati nazivamo Mirko, a što ga i kod nas nose mnogi muškarci. Tome je mladom svecu u živopisnim Šestinama kod Zagreba posvećena župna crkva, pred kojom se nalazi i grob velikana naše nacionalne povijesti, velikog Hrvata i borca za hrvatsku državnost, dr. Ante Starcevica. Šareni krov župne crkve Sv. Mirka u Šestinama, sama crkva sa svojim lijepim grobljem Naročito ožive baš u ove prve dane studenoga kad slavimo i ovoga sveca i kad su od Dušnoga dana još svi grobovi puni svježih i bujnih krizantema, toga najljepšega kasnojesenskoga cvijeca. Jedna je takva krizantema bio i sv. Mirko, koji je umro mlad, u cvijetu mladosti te tako i naša Cvetkovačka crkva nosi njegovo ime.

On je bio sin sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, u koga je otac stavljao velike nade. Godinu mu rođenja ne znamo točno, vec samo približno. Rodio se izmedu 1000. i 1007. godine. Odgajao ga je uz oca i sv. Gerard, koji ce kasnije postati canadskim biskupom.

Spremajuci ga za svoga nasljednika na prijestolju, otac mu je isprosio za ženu jednu bizantsku princezu. Prema životopisu, koji je napisan gotovo 100 godina poslije njegove smrti, Emerik je živio u braku u potpunoj cistoci.

Emerikovo je ime Narocito vezano uz jedan spis što su ga u srednjem vijeku nazivali Speculum regum (Ogledalo kraljeva), a u kojem su opisane vladarske vrline. Izvorni je naslov toga spisa De institutione morum ad Emericum ducem - O odgoju u dobrim obicajima, upravljeno i posveceno knezu Emeriku. Spis se pripisuje baš njegovu ocu sv. Stjepanu, kome je bilo toliko stalo da u Emeriku ugarsko prijestolje dobije što primjerenijeg vladara, covjeka koji ce ne samo gospodovati, vec vladati, obdržavajuci sam kršcanske vrline, promicuci opce dobro. I kršcanski bi vladar u neku ruku morao biti pastir i otac svojih podanika.

Emerik je imao odlicnih vrlina te je mogao postati dobar kršcanski vladar, ali se Providnosti drukcije svidjelo. Nama, zaista, Božji putovi nisu shvatljivi, ali u duhu vjere valja ih prihvatiti, kao što ih je prihvatio i sv. Stjepan kad mu je bilo javljeno da mu je sin Emerik, njegova nada i uzdanica naroda, u lovu nesretno poginuo. Tom ranom i nenadanom smrcu stvorila se teška situacija u pitanju naslijeda na ugarskome prijestolju koje bijaše tim dvojbenije što se radilo o mladom kraljevstvu koje je prvi kralj sv. Stjepan nastojao utvrditi te duhovno i moralno uzdici. Kao godina smrti svetoga Emerika racuna se 1031.

Prema dvama ugarskim hagiografskim izvorima, sastavljenima izmedu g. 1095. i 1116., papa Grgur VII. je odredio jednom konstitucijom, koja se nije sacuvala, da se izvrši »elevatio corporis« - uzdignuce tijela - svih onih koji su Panoniju obratili na kršcansku vjeru. Medu tim ugarskim svecima njihova historiografija nabraja s kraljevima Stjepanom i Ladislavom i s biskupom Gerardom i kneza Emerika. Ta je konstitucija bila povod da su u Ugarskoj procvali mnogi hagiografski zapisi, medu kojima i Vita s. Hemerici - Životopis sv. Emerika. Ta je knjiga za tadašnje vjernike željela biti pobudno štivo.