Za Blagdan Svih svetih, kod nas je, kao i u velikom broju drugih zemalja, običaj toga dana (i sljedećeg (Dušni dan)) spomenuti se onih koji više nisu s nama. Već danima okruženi smo krizantemama, prodaju ih na svakom koraku. Vjerojatno je većina nas svojim pokojnima do danas već odnijela to isto prekrasno cvijeće,prisjetila ih se i uredila njihova vječna počivališta. Svatko od nas tada ostaje nekako sam u svojim mislima prisjećajući se trenutaka s dragim pokojnicima, a možda i razmišljajući o smislu života.

Vjerojatno se nadamo da nakon smrti ipak nije kraj, a čin obilježavanja dana mrtvih podsjeća nas da u kozmosu ipak ostaju neki tragovi našeg postojanja, da ipak ne nestaje sve. Smrt je, ma kako to apsurdno zvučalo, sastavni dio života. Neki kažu da se radi samo o promjeni dimenzije u kojoj čovjek nastavlja svoje postojanje. Bilo kako bilo, lijepo je prisjetiti se preminulih, no to nam isto tako pokazuje da život nezaustavljivo ide dalje i da trebamo biti okrenuti prema budućnosti. Mnogi ljudi shrvani bolom zbog gubitka najbližih zaustavljaju se u prošlosti, a život svaki dan ima nešto za nas. Time ne činimo dobro ni sebi ni drugima, a najmanje onima kojih više nema.

Zato prisjetimo se svojih pokojnih s dostojanstvom i mirom - bez tuge, radujmo se zbog života koji ide dalje i živimo ga punim plućima jer to bi zasigurno željeli i naši pokojnici. Iskoristimo ovu prigodu da naučimo koliko je svaki trenutak života vrijedan i dragocjen. Iskoristimo život da činimo dobre stvari i provedimo ga u radosti i miru. Živimo vrijednosti koje nas ispunjavaju jer nas posebno ovaj dan podsjeća koliko je život kratak i brzo prolazi, a zaborav brzo dolazi...